5.1.2021
Vir teksta:FB:Aziz Ramovič
BOSANČICA JE NAŠE NAJSTARIJE PISMO ILIRSKIH KORIJENA NAŠIH PREDAKA ILIRA.
Босɖɴvнчɖ ʍоѣє пнсʍо..
Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima još iz vremena Ilirije čije pismo i simbol je bio simbol Bosne a Bosanski ili ilirski jezik koji je nakon dolaska Slavena vremenom Slaviziran ali ne i Starobosasnko pismo Boasančica-Ilirica
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humska ploča (10. vijek), zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine kao i povelje drugih bosanskih banova i kraljeva.
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi bosanske crkve i drugih crkava u našem okruženju sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.
Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske.
Босɖɴvнчɖ ʍоѣє пнсʍо..
Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima još iz vremena Ilirije čije pismo i simbol je bio simbol Bosne a Bosanski ili ilirski jezik koji je nakon dolaska Slavena vremenom Slaviziran ali ne i Starobosasnko pismo Boasančica-Ilirica
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humska ploča (10. vijek), zatim Povelja Kulina bana od 29.08.1189. godine kao i povelje drugih bosanskih banova i kraljeva.
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi bosanske crkve i drugih crkava u našem okruženju sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.
Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku 1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske.
Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. vijeka, a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.
Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – od 10. do 15. vijeka – do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka pa dalje do 19 i 20. vijeka.’
Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – od 10. do 15. vijeka – do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka pa dalje do 19 i 20. vijeka.’
ILIRSKI IDIOM - STAMPAN NA BOSANSKOM JEZIKU 1683 GODINE
Da su knjige na bosanskom jeziku štampane i van Bosne, pa čak i u Rimu (pokazuje i primjer knjige franjevca Mihovila Radniča, koji je štampao knjigu, na čijoj naslovnici piše: „Ilirski idiom, složeno i izrađeno u jezik Slovinski-Bosanski. Bosanski jezik je nazivan i ilirsko slavinskim bosanskog izgovora na svim knjigama pisanim Bošančicom kao posljedica dolaska slavena slavizacije bosanskog jezika ali ne i Ilirskog pisma Bošančice koju su takođe nazivali Starobosanskim pismom kojim je napisan ISPOVJEDNIK
Stjepana Matijevića Solinjanina iz 17.stoljeća 1630 godine na kojem piše da je napisan na bosanskom države Bosne.
Nalazi se u Kraljevskoj Biblioteci, Kopenhagen , Danska.
Da su knjige na bosanskom jeziku štampane i van Bosne, pa čak i u Rimu (pokazuje i primjer knjige franjevca Mihovila Radniča, koji je štampao knjigu, na čijoj naslovnici piše: „Ilirski idiom, složeno i izrađeno u jezik Slovinski-Bosanski. Bosanski jezik je nazivan i ilirsko slavinskim bosanskog izgovora na svim knjigama pisanim Bošančicom kao posljedica dolaska slavena slavizacije bosanskog jezika ali ne i Ilirskog pisma Bošančice koju su takođe nazivali Starobosanskim pismom kojim je napisan ISPOVJEDNIK
Stjepana Matijevića Solinjanina iz 17.stoljeća 1630 godine na kojem piše da je napisan na bosanskom države Bosne.
Nalazi se u Kraljevskoj Biblioteci, Kopenhagen , Danska.
Još davno (1601.) je Mavro Orbini, dubrovački benediktanac, pisac, ideolog i historičar za Bošnjake i bosanski jezik rekao da je: "…najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću bosanskog jezika".
Tridesetak godina nakon što je zapisao ovu svoju izreku, 1631 godine pisac prvog Bosansko-Turskog Rječnika znameniti Bošnjak, Muhamed Hevaji Uskufi,
Rođen je 1601 u Dobrinji kod Tuzle. Prvi je do sada, uz Hadži Jusufa Livnjaka, Bošnjak i pjesnik koji je pjevao na narodnom jeziku, koji je sa ponosom nazivao bosanski. Tako počinje i jednu pjesmu Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani... Obrazovanje stiče u Istanbulu, gdje biva i na dvorskoj službi. Stil pisanja podsjeća na jezik stečaka. Napisao je prvi rječnik bosanskog jezika - 1631 godine, sto je blizu 200 godina prije prvog srpskog rječnika. Prvi rječnik bosansko-turskog jezika.
Postoje ćetiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Švedska). Zahvaljujuæi Bošnjaku Muhamedu Hevaiji, Bošnjaci mogu slobodno da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik bosanskog jezika ujedno i jedan od prvih i najstarijih na Balkanskim prostorima. Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje pisanjem prvog rječnika, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noel-a Malcom-a na ovu temu, koji kaže: "Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo što je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18 stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija (koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol ići."
Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz davne 1436 godine.
PRVA CIJELA BIBLIJA NA NAŠIM PROSTORIMA ŠTAMPANA JE NA BOSANSKOM JEZIKU.
Fra Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750 – Budim, 1825), filolog, arheolog i pjesnik. Kao franjevac predavao je u gimnazijama u Osijeku i Zagrebu, a kasnije na sveučilištu u Budimu.
U periodu 19. vijeka ogroman broj Bošnjaka katolika, odlazi na školovanje u Đakovo u Slavoniji. Zbog tih učenika Matija Katančić je odlučio da napiše i štampa prvu cijelu Bibliju na našim prostorima na domaćem jeziku. Matija Katančić umire 1825. godine, samo 6 godina poslije štampana je njegova Biblija.
Biblija je pisana na slaveno-ilirskom jeziku, a izgovora bosanskog jezika. Tako da je bosanskim jezikom štampana prva cijela Biblija na našim prostorima.Bosanski jezik se najčistije govori u granicama srednjevjekovne Bosne.
Fra Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750 – Budim, 1825), filolog, arheolog i pjesnik. Kao franjevac predavao je u gimnazijama u Osijeku i Zagrebu, a kasnije na sveučilištu u Budimu.
U periodu 19. vijeka ogroman broj Bošnjaka katolika, odlazi na školovanje u Đakovo u Slavoniji. Zbog tih učenika Matija Katančić je odlučio da napiše i štampa prvu cijelu Bibliju na našim prostorima na domaćem jeziku. Matija Katančić umire 1825. godine, samo 6 godina poslije štampana je njegova Biblija.
Biblija je pisana na slaveno-ilirskom jeziku, a izgovora bosanskog jezika. Tako da je bosanskim jezikom štampana prva cijela Biblija na našim prostorima.Bosanski jezik se najčistije govori u granicama srednjevjekovne Bosne.
Sve što idete dalje od Bosne prema Srbiji južno i istočno ili Hrvatskoj zapadno on se sve lošije i nerazgovjetnije govori.
Isidora Sekulić o bosanskom jeziku: ‘Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti’
Isidora Sekulić, istaknuta srbijanska intelektualka i književnica svojevremeno je pisala i o bosanskom jeziku. Tako je 1936. godine u tekstu naslovljenom ‘O jeziku Bosne na osnovi starih i mladih tekstova‘ zapisala i sljedeće:
-Austrija je u zvaničnom i u privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz „bosanski jezik”.
-Možda je baš i neko iz Austrije osjetio da je to jezik silno afektivan, ujedno tako bridak da se prije misao oštri o njega nego on o misao.
-Jezik koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute neuhvatljivog stila.
-Što Bosna jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.
-Jezik je bio jedina sloboda bosanskog života. On se izradio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užutio je, očišćen je, svetinja je, sablja je.
-Ništa tursko ni austrijsko nije bilo jače od nekog virusa bosanskog, slasnog već u dječacima i mladićima. Stoga, ako je Bosna izbacila neku svoju sugestiju i oblik, to se samo ograničeno dalo primijeniti na život uopšte, ostajalo je osobenost bosanska. A što je Bosna nasilno gutala od drugih, ostajalo je opet u njoj, ukamareno, tuđe i neživljeno. Zbog jedne i druge muke, Bosanac se bacao u ekscese u kakve je umio i mogao, naravno ponajprije u čulne.
-Stari Bizmark, kad je bio poslanik u Rusiji, divio se kako cijela Rusija, od Kavkaza do Sibira, govori jednim jezikom, bez naročito iskvarenih narječja, i to ‘jezikom tako zapletene gramatike kao jezik Demostena’. Slično je tajanstven u svojoj moći i nekvarljivosti jezik Bosne.
-Niko od tog šarenog stanovništva Bosne nije mogao da jezik Bosne iznevjeri, drukčijom strukturom i psihologijom ga ukrsti, snizi ga, izopači.
-Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti.
U bosanskom jeziku najmanje udjela ima škola. Vitoperi stil nije bosanska stvar. Velika čulnost i namučena pamet dali su tom jeziku kontrapunkt, vođenje misli i osjećaja u nekoliko planova odjedared.
U bosanskom načinu izražavanja ima nešto zemaljsko, seljačko, blisko, i ima, ispod ili iznad toga, nešto što je ezoterički jezik, iako potpuno bez tehničke frazeologije.
Bosanac ne vadi jezik iz džepa i navike, nego ga bira i slaže iz znanja i osjećaja. On po pravilu govori odmjereno, lagano, često i tiho, pazi na svaku riječ, jer i oko njega mjere, cijene, i srču riječi.
U Bosni je kroz stoljeća svako lično zadovoljenje bilo tuđi pojam, ali jezik je Bosancu lično zadovoljenje, slast, ćejf, pravdanje, osveta, igra i utakmica talenata. On ga zato govori u više planova, s mnogo karaktera. S jedne strane opšteljudsko, onako kako ga hoće čula, s druge strane ono što interesuje intelekt, kritiku jednog teško napaćenog života u kojem je čovjek jedva ostao čovjekom.
Kad Bosanac kaže da je ‘hljeb zelen od godine poplavne’ , onda je u tom izrazu zbir mnogih simptoma i mnogih znanja. Na sličan način kaže Bosanac da su ‘ljudi ganjani do iskapi’. Ili, u čisto opisnom stilu, da ‘vatra ćumuri’, da ‘svirač usjecka gudalom’, da je neko ‘frljacnuo opanak’, jer je obuća ta bila još samo dronjak. Ili, u šaljivom stilu, da je ‘cura iglom prozor zakovala’ ispred momka.
-Jezik Bosne bez ijekavštine, to je simfonija Bethovenova bez roga, bez tonova svečanih i tajanstvenih.
-A jezik Bosne, je li i on tako pun turskih motiva? Može Bosanac, kad hoće, ili kad mu za što treba, može da ubaci u svoj rječnik još jedan rječnik, turski, i dobije nov ritam i nove boje. Ali to je sevdalinstvo, maskarada, ćejf, šala Zembiljeva. A čisto narodnim jezikom kao da Turaka nikad nije bilo, umije Bosanac razgovarati sa zemljom i nebom, sa naukom koja njegovu prirodu i običaj narodni ispituje…
-Ono već spomenuto nedruštveno u jeziku Bosanca, koji se predaje monologu fatalizma, razgovara sa planinom Romanijom, i kad nađe da ‘Romanija razgovara nema’, nastavi razgovarati sa svojim razgovorom.
-U Bosni još ima stare vulkanske magme, još Bosna svoje tri, četiri prošlosti nije pretvorila u reminiscencije koje se mogu strti kao pogrešni stari računi. Još su po njoj pokidane žile i bogumilstvom, i posljednjim kraljevima, i Turcima, i Austrijom. Otuda i u jeziku njenu rječnici vjekova! i iskustva i znanja koja poražavaju; otuda izrazi pred kojima čula stoje kao glupaci jer ne znaju šta čuvstvuju: ‘Def zapršti kao da se sasipa’: ‘Voda Drine se na suncu ukuhala’.
Otuda jedan isti motiv umjetnički nije jedan isti nikad.
Međutim, nakon 1878. godine i odlaska Osmanlija, uslijedio je period borbe za opstanak, jer su Bošnjaci nedugo nakon toga ostali bez jezika i etničkog porijekla, a vjerska diskriminacija počela je da uzima danak. Nekada glavni faktor balkanske politike, Bošnjaci su preko noći postali nemoćni i nijemi promatrači svoje tragično diskriminirajuće sudbine .
Informacije radi, prvi rječnik srpskog jezika nastao je skoro dva stoljeća kasnije, 1818. godine kada je Vuk Karadžić napisao riječnik na ćirilici i ijekavici, a sadržio je 26.270 riječi a rečnik na ekavici 1917 godine.
U narednim političkim sistemima, bosanski jezik je preimenovan u srpsko-hrvatski. Svi histroiski dokazi govore i potvrđuju da je bosanski jezik najstariji jezik naših prostora, iz kojeg su nastali vještačka srpska i hrvatska verzija bosanskog jezika , nametnuta u vrijeme Austo-ugarske aneksije Bosne i dodatno forsirana kroz dvije velikosrpske okupatorske tvorevine Jugoslavije 1918-1992 godine, kada nam je osporavano pravo na naš bosanski jezik i naša višestoljetna narodna i nacionalna bošnjačka pripadnosti, kao dio sveukupnog planskog hegemonističko-ekspaniostičkog višestoljetnog projekta porobanjavanja Bosne i Bošnjaka, uz preotimanje svega što je pripadalo Bosni i Bošnjacima.
Tek nakon osamostaljenja RBiH, mogli smo da povratimo naše historijsko ime Bošnjaci koji govore svojim bosanskim jezikom.
Međutim, oni koji su sprovodili ovakve, fašističke ideje i zakone nakon raspada prethodnih političkih sistema, nastavili su da njeguju tradiciju negiranja nepobitnih historijskih zapisanih činjenica i dokaza o bosanskom jeziku.
Zar treba da nas čudi puko negiranje onih koji su bili spremni da nas etnički istrijebe, samo zato jer smo različiti?
Njihove riječi su "mehlem", za razliku od onoga što su nam priređivali u toku agresije na RBiH.
I na kraju, zapitajmo se kakav je moral i svijest onih ljudi koji pred nepobitnim činjenicama, okreću glavu i pričaju davno ispričanu priču, laži, falsikate i plagijate koje je na žalost, naslijeđe hegemonističkih idologija sveopšte srbizacije i hrvatizacije Bošnjaka krajem 19 stoljeća uz prisvanjaje kulturno historijskog i jezičkog blaga Bosne i Bošnjaka, koje trebamo čuvati i jačati u svojoj Bosni i van nje i biti ponosni na bogatsvo našeg bosanskog jezika, koijim se služe i drugi narodi novonastalih država u našem okruženju kojima je bosanski jezik korijen i temelj.
Historija svjedoči da puko mijenjanje naziva i mjere represije ne mogu uništiti ono što smo stoljećima njegovali, vjeru, bosanski jezik i naš bošnjački identitet.
U prilogu vam dostavljam historijske dokaze i činjenice o našem bosasnkom jeziku koji vuče korijene još iz Ilirskog vremena naših ilirskih predaka i Ilirije, prethodnice Bosne i Bošnjana kao domiclinog stanovništva predominantno ilirske genetike i naše domovine Bosne čije su granice omeđene stećcima i na njima ispisane poruke bosančicom kao vječiti svjedok da svjedoči o našoj bogatoj i neizbrisivoj prošlosti.
A/R
Vir slika i teksta A/R