15.1.2021
SVI HISTORIJSKI DOKUMENTI KAŽU U BOSNI SU DO KRAJA 19-og STOLJEĆA ŽIVJELI BOŠNJACI RAZLIČITIH VJERA SA SVOJIM BOSANSKIM JEZIKOM
Gdje god zavirite u prošlost, svi dokumenti i pisani tragovi govore do kraja 19-tog stoljeća da su se bosanski katolici i pravoslavci izjašnjavali takođe Bošnjacima, a "srpsko-hrvatski" politički faktor nije imao nikakvog značajnog utjecaja na zbivanja u Bosni u njenoj cijeloj dotadašnjoj historiji.
Bosanski franjevci su kroz cijeli srednji vijek širili katolicizam među Bošnjacima kristijanima crkve bosasnke, ali ne i tzv."hrvatstvo",dok "pravoslavaca" praktično nije ni bilo u Bosni sve do okupacije Bosne od strane Otomanske imperije.
Imate na ovom linku PDF knjigu o historiji Bosne od Slavoljuba Bošnjaka Zemljopis i Povjesnica Bosne knjiga je izdata 1851 godine. Od stranice 84 imate sve podatke o vladarima Bosne od Banova do Kraljeva, takođe u ovoj knjizi imate informacije o Bosni za vrijeme otomanskog perioda okupacije https://archive.org/details/zemljopisipovies00uzag/page/n7
Krajem 19-tog stoljeća to stanje se mijenja i bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju tzv. "Hrvati" i tzv. "Srbi". Od tada je Bosanski narod podijeljen i od tada počinju i svi sukobi unutar Bosne i njenog naroda, što se NIKADA prije u cijeloj historiji Bosne nije događalo nego su se Bošnjaci svih vjeroispovjesti borili za Bosnu a ne protiv nje.
O Bošnjacima, kao jednom narodu tri različite vjere,govori 1844 i otac srpskog radikalizma Ilija Garašanin, govoreći o "potrebi bratstva između Bošnjaka i Srba i ostalih Slavena".
Načertanije (1844), Ilije Garašanina.
Načertanije (nacrt) je bio tajni program spoljašne i nacionalne politike Srbije koji je krajem 1844. godine napisao ministar unutrašnjih poslova Ilija Garašanin (1812—1874) za vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića (1842—1858).
Prvi put je u cjelosti objavljen 1906. godine.
Prema Načertaniju, Srbija je trebala da radi na oslobađanju Srba i ostalih Slavena i na pripajanju oblasti Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Severne Albanije (što je podrazumjevalo Kosovo i Metohiju[3]), tada u sastavu Osmanskog carstva, te Srema, Bačke i Banata, tada u sastavu Austrougarske. Glavna propagandna aktivnost Srbije bi se zasnivala na pripremanju stanovništva ovih oblasti na sjedinjenje sa Srbijom Opširnije na linku
U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva Bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i kada govori o programu posrbljavanja Bosnjaka on kaze: ...K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli."
Meta njegovog programa bili su i pravoslavni i katolički Bošnjaci,tako Garašanin kaže da neće biti velikih problema "preobratiti",odnosno posrbiti, Bošnjake pravoslavce (Bošnjake istočnog vjeroispovijedanja) o tome kaže sljedeće:"Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak.".
NAPOMENA:U vrijeme kada Garašanin ovo navodi srpska pravoslavna crkva nije ni postojala u Bosni a ni kasnije,sve do 1920 godine!!(Na osnovu sporazuma između Vlade velikosrpske okupatorske Kraljevine SHS i Carigradske patrijaršije od 18. marta 1920. godine "Sveti Arhijerejski Sinod Vaseljenske patrijaršije donio je odluku od 19. marta 1920. godine, broj 2056., kojom daje blagoslov na prisajedinjenje "ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi" eparhija koje do tada nikada nisu bile u sastavu srpske pravoslavne crkve uključujući i eparhiju u Bosni,koja je uvijek do tada bila isključivo u sastavu Carigradske patrijaršije.
Vlada Kraljevine SHS isplatila je Carigradskoj patrijaršiji za taj pristanak milion i pet stotina hiljada zlatnih franaka. Tom odlukom Carigradska patrijaršija oslobađa od svoje vlasti i prisajedinjuje pravoslavnoj srpskoj crkvi eparhije koje su do tada bile pod njenom upravom,dakle tek 1920 godine srpska pravoslavna crkva se po prvi puta pojavljuje u Bosni)I nikakve narodne veze nije bilo između Bošnjaka pravoslavaca i Srba pravoslavaca....Bošnjaci pravoslavci (danasnji tzv."bosanski Srbi"),inače,potiču u ogromnoj većini od stočarskih plemena pravoslavnih Vlaha,a ostatak od Bošnjaka kristjana crkve bosasnke i nikakve veze nemaju sa Srbima.
Veći problem, pak,Garašanin vidi u posrbljavanju Bošnjaka katolika,pa o tome kaže:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri."
Veći problem, pak,Garašanin vidi u posrbljavanju Bošnjaka katolika,pa o tome kaže:"Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri."
Bošnjaci katolici su takođe krajem 19-stoljeća preko noći postali tzv. "bosanski Hrvati",ali je bitno napomenuti da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo Hrvata kao nekog naroda u Bosni,to uočavaju i sami hrvatski historičari kao npr.Tomislav Raukar ili Nada Klaić, - Srednjovjekovna Bosna PDF https://www.scribd.com/doc/20109524/Nada-Klaic-Srednjovjekovna-Bosna-PDF
Tako,hrvatski historičar Tomislav Raukar kaže vrlo jasno: "U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izričitih potvrda o nazočnosti hrvatskoga stanovništva na području bosanske države...
"Dapače, ni na nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna Sclavonia ili Slovinje kao i Josip Smodlak koji talpđe opisuje velikosrpsku Srbizaciju i velikohrvatsku Hrvatizaciju u Bosni u 19 vijeku uz pomoć crkvi.
Velikosrpska Načertanijska ideologija Srbizacije pravoslavnih Bošnjaka i Vlaha dobija zamah kada Srbija šalje svog teologa Teofila Petranovića u Sarajevo u kojem 1862 osniva Društvo za Srbizaciju pravoslavnih Bošnjaka i Vlaha,....
Fra Antun Knežević (1834-1889)
“Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“.
Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz proslih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno.“
Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Dančić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail.
Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od ponosita plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.”
Svi dokumenti takođe govore da je Bosanski jezik bio jedini jezik ne samo u Bosni i Hercegovini već u cijelom našem okruženju sve do početka dvadesetog stoljeća i Austrou-Ugarske okupacije BiH, kada nam okupatoska Austro-Ugarska 1907 godine dekretom ukida bosanski jezik i nameću vještački srpsko-hrvatski Ovdje imate u PDF formi link izgleda i sadržaja gramatike bosanskog jezika iz 1890.g. koja je izučavana u Bosni i Hercegovini kao jedni jezik ne samo u Bosni već i regionu, sve do početka 20 vijjeka što mnoga svjedočanstva učenika iz tog perioda potvrđuju. Više na ovom linku http://www.scribd.com/doc/48643266/gramatika-bosanskog-jezika-1890
Dvadeseti vijek je period kada nastaje masovnija srbizacija pravoslavaca i hrvatizacija katolika Bošnjaka dok se nad Bošnjacima muslimanima vrši sistematska diskriminacija u nacionalnom, jezičkom, kulturnom, gruntovnom i drugom pogledu praćen masovnim egzodusima, progonima i stradanju.
Taj proces debošnjizacije je nastavljen i nakon Austrougarske okupacije kroz dvije velikosrpske okupatorske Jugoslavije tzv. KSHS i komunističku Jugoslaviu.
Najzaslužniji reformator Bošnjaštva je bio naš uvaženi Akademik Adil Zulfikarpašič koji je cijeli svoj život kao politički disident posvetio obnovi našeg historijskog Bošnjčkog imena.
Prisjetimo se historijskog govora Akademika Filipovića nakon odluke Bošnjačkog Sabora 1993 godine da se vrati naše historijsko ime Bošnjak. https://www.youtube.com/watch?v=DiE8Zc_tn3o&feature=related
Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku", koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891 godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:
Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetlije blago,
Naše ime ponosno i drago.